U sredu, 29. maja u 19.30 na Sceni Kulturnog centra Pančeva, premijerno će u okviru pratećeg programa 21. Bijenala umetnosti biti izvedena drama „P(j)eščanik“, Neve Lukić i Viktora Radonjića, u režiji Jasmine Večanski Kujundžić.
U drami igraju Jelena Đulvezan Milković, Miloš Lazarov, članovi Dramskog studija Jasmine Večanski Kujundžić (Zoran Ratković, Katarina Krunić, Andrija Žuža, Ivan Martić, Jovana Urošević, Anđela Žikić i Dušan Rakojević) i deca Marija Forgo, Iris Radovanović, Đorđa Radovanović.
Ulaz na premijeru je besplatan, a karte se mogu podići na biletarnici Kulturnog centra Pančeva.
Prema rečima Ivane Rogar, dramski tekst P(j)eščanik nastajao je kao reakcija na postratni period u Hrvatskoj i Srbiji. Tragikomična distorziranost tog stanja manifestira se kako kroz državne odnose, tako i kroz individualna iskustva. Autori teksta, Neva Lukić (Zagreb) i Viktor Radonjić (Beograd) prikazuju tu neprekinutu nit privlačnosti i netrpeljivosti između Zagreba i Beograda, Hrvatske i Srbije, taj širi plan koji se prelama i odražava na noseće likove intimnog plana – Ženu iz Zagreba i Muškarca iz Beograda – njihovu težnju za napuštanjem tog limba, pročišćenjem i potrebom za novim početkom. Tekst je oblikovan kroz više slojeva, a dominantne su dvije razine – klasična dramska forma koja prati odnos Žene i Muškarca, te distorzije koje narušavaju dramski tijek baveći se općom i širom slikom (zajedničkoga) jezika. Distorzije u predstavu unose poetsko i onirično, te u njima, na simboličkoj razini, dramu počinje igrati sam jezik, danas raspolućen na više lica te osuđen na jednoznačnu oskudnost nijansi i sinonima.
Koncept 21. Bijenala umetnosti pod nazivom Ispiranje korespondira sa idejnom dimenzijom ove drame. Kako u tekstu koncepta Bijenala navodi kustosica Sonja Jankov, pojam ispiranja može se odnositi na politiku zaborava, etničko čišćenje, uklanjanje različitosti te naposljetku i ispiranje mozga. P(j)eščanik se bavi upravo time, koliko smo zagađeni predrasudama i uobraziljama upisanim u nas kroz školovanje i odrastanje u određenoj zemlji i možemo li se ikada do kraja osloboditi balasta prošlosti na teritorijima i danas prisutnog antagonizma. Pitanje je da li je to moguće jedino kroz ljubav prema onom bliskom, a opet različitom, prema činjenici da je ovaj tekst neprevodiv na bilo koji jezik osim na ovaj naš. Jedino mi, osuđeni na ovu „geo karmu“ možemo osjetiti nijanse, uvidjeti da Žena govori hrvatskim, muškarac srpskim jezikom i da se oni savršeno razumiju. Te su nijanse dragocjene i u prirodnoj su opreci s nametnutom netrpeljivošću prema susjedima.
Hrvatska pjesnikinja Neva Lukić i srpski pjesnik i dramski pisac Viktor Radonjić autori su drame P(j)eščanik u kojoj jezik kao takav postaje lik i subjekt. Autori se kroz priču o dvoje ljubavnika, Srbinu i Hrvatici, obračunavaju s problemom jezičkog purizma koji se pojavio tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj te nastavio bujati u poratnim godinama. U ovoj inventivnoj i eksperimentalnoj drami Lukić i Radonjić pokazuju kako jezik, kao simbol političkog neprijatelja, trpi sakaćenje, kako se uništava u ime tobožnjih plemenitih ciljeva stvaranja „autentičnog“ hrvatstva.
