Studenti su izgurani sa sopstvene pozicije i pretvoreni u projekciju tuđe političke potrebe. Prazninu koja je nastala brzo su popunili oni koji već dugo traže način da se vrate u igru. Umesto autentičnog glasa pojavili su se tumači, a umesto stvarnih stavova konstrukcije koje više govore o onima koji ih izgovaraju nego o samim studentima.
Najaktivniji u tom pokušaju su opozicioni akteri koji godinama ne uspevaju da pređu ni minimalni prag podrške. Dragan Đilas govori o nužnosti političkog kanalisanja, Marinika Tepić insistira na objedinjavanju nezadovoljstva, Radomir Lazović pokušava da energiju prebaci u institucionalni okvir, dok Miroslav Aleksić traži prostor za novi politički zamah. Zajedničko im je to što u studentskom pokretu vide ono što sami nemaju živu društvenu snagu.
Ključna zamena teza događa se u načinu na koji o studentima govore. U superlativima. Kao o najčistijoj društvenoj energiji, kao o autentičnom glasu promene, kao o generaciji koja pokreće društvo. Ali ti opisi ne govore o stvarnim studentima nego o verziji koja im je potrebna. O slici kroz koju mogu da provuku sopstvene stavove bez direktne odgovornosti. Kada govore o studentima, oni zapravo govore o sebi.
U tom procesu studenti prestaju da budu subjekti i postaju lutke. Ne zato što nemaju stav, već zato što se njihov stav zamenjuje projekcijom. Što su pohvale veće, to je distanca veća. I što se više govori o njihovoj snazi, to se manje čuje ono što zaista izgovaraju.
Ta razlika je postala vidljiva onog trenutka kada su se pojavile konkretne studentske objave. U njima je jasno odbačena svaka veza sa partijama i naglašena potreba za autonomijom, bez političkog tutorstva i bez preuzimanja tuđih agendi. Kratke i direktne poruke poništile su konstrukciju koja je već bila postavljena u javnosti.
U isto vreme, opozicioni akteri su počeli da licitiraju sa datumima izbora, tražeći trenutak koji bi im najviše odgovarao. U tom nadmetanju studenti se ne pojavljuju kao glas koji treba čuti, već kao faktor koji treba iskoristiti. Što su procene o „povoljnom trenutku“ glasnije, to je jasnije da se ne traži politički odgovor na njihove poruke, već politička korist iz njihovog nezadovoljstva. U toj računici studenti nisu subjekat već promenljiva.
Tu nastaje stvarni sudar. Političari pokušavaju da sopstveni deficit nadomeste tuđim legitimitetom. Studenti odbijaju da ga ustupe. Nema ideološkog sukoba. Niko ga nije ni ponudio. Postoji samo odbijanje da se poverenje pokloni onima koji ga nisu izgradili.
Zato se pribegava selekciji. Iz studentskih istupa uzima se ono što može da posluži, dok se ostatak potiskuje. Tako nastaje privid podrške koji ne postoji i slika savezništva koje je već odbačeno.
Najveći problem za opozicione aktere nije nedostatak prostora nego nedostatak poverenja. Studenti su to ogolili bez velike retorike i bez ambicije da učestvuju u političkoj raspodeli. Ta distanca razbija pokušaj prisvajanja.
U celoj toj razmeni izostaje onaj zbog koga se politika uopšte vodi običan glasač. On ne učestvuje u formulacijama, ne piše saopštenja i ne deli interne narative, ali vidi razliku između autentičnog glasa i političkog prevođenja. Kada prepozna da neko govori kroz druge, poverenje ne raste već opada. I tada studentski bunt prestaje da bude prilika za politički povratak i postaje još jedan dokaz zašto tog povratka nema.
Ovo nije samo lokalni sukob već simptom šireg problema u evropskim demokratijama u kojima opozicije sve češće pokušavaju da pozajme legitimitet od društvenih pokreta umesto da ga same izgrade. To ne slabi samo opozicione aktere već produbljuje krizu političkog predstavljanja u celini.
Na kraju ostaje jednostavna slika političke scene. Oni koji nemaju dovoljno sopstvene snage pokušavaju da dišu kroz tuđi glas. A kada taj glas jasno kaže da ne pripada nikome, cela konstrukcija ostaje bez oslonca.
Studentski bunt nije šansa za opoziciju već dokaz njenog poraza, jer čak ni oni koji bi prirodno trebalo da nose promene ne žele da se sa njom identifikuju.
Aleksandar Čupić glavni i odgovorni urednik portala ePančevo
Pročitajte još:
Opozicija u nestajanju: Njen glas preuzimaju krugovi oko Gruhonjića
„Studentski“ štit za parlamentarne plate: Narod bira — politika ili improvizacija?













