Običan čovek rat u Ukrajini ne vidi samo kroz mape fronta i vojne analize. On ga svakodnevno nosi u džepu kroz telefon, društvene mreže, račune za struju, cenu hrane i osećaj da je budućnost postala skuplja i nesigurnija nego pre nekoliko godina.
Kroz beskonačni tok snimaka sa fronta, upozorenja, mapa udara i dramatičnih naslova, rat je prvi put postao svakodnevno psihološko stanje miliona ljudi koji su hiljadama kilometara daleko od rovova. Algoritmi pretvaraju strah u sadržaj sa najvećim prometom. Strah od Rusije postao je nova evropska valuta. Za neke zlata vredna.
Dok običan čovek emocionalno učestvuje u ratu kroz ekrane, paralelno raste čitava ekonomija sukoba. Vojna industrija, bezbednosni fondovi, logistika, energenti i planovi buduće obnove postaju novi centri evropskog kapitala. Novac ne nestaje. Samo menja pravac.
Evropska vojna industrija prolazi kroz jednu od najvećih ekspanzija u svojoj modernoj istoriji. Nemački Rajnmetal beleži rekordne prihode i rekordne porudžbine, dok fabrike municije rade u više smena širom Evrope. Kompanija ubrzano širi proizvodnju u Nemačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Litvaniji i Ukrajini. Proizvodnja artiljerijskih granata meri se milionima komada godišnje, a evropske vlade otvaraju nove višemilijardne fondove za naoružanje.
Nemačka, nekada simbol evropske industrijske stabilnosti, ponovo ubrzano usmerava svoju ekonomiju ka vojnoj proizvodnji. Berlin otvara stotine milijardi evra novih vojnih projekata, dok akcije vojnih kompanija rastu brže od većine evropske industrije. Od početka rata u Ukrajini vrednost Rajnmetala porasla je višestruko, a vojni sektor postao je jedna od najprofitabilnijih investicija u Evropi.
Istorija Evrope već poznaje trenutke u kojima je nemačka industrija počinjala da se reorganizuje oko vojne sile. Krajem 19. veka ogromna industrijska ekspanzija prethodila je Prvom svetskom ratu. Tridesetih godina prošlog veka vojna proizvodnja postala je motor nemačkog ekonomskog oporavka. Danas se, prvi put posle decenija, vojna industrija ponovo predstavlja kao razvojna šansa evropske ekonomije.
Za poreskog obveznika slika izgleda drugačije.
Radnik u nemačkoj fabrici automobila danas mnogo češće razmišlja o računu za grejanje nego o geopolitičkim strategijama. Civilna industrija usporava pod pritiskom skupih energenata i slabljenja konkurentnosti. Vojna proizvodnja postaje jedna od retkih grana koja beleži eksplozivan rast.
Vlasnik male pekare u Centralnoj Evropi računa koliko će ga sledeći račun za struju približiti zatvaranju. Porodice koje su do juče planirale letovanje sada planiraju kako da izdrže sledeću zimu bez novog zaduživanja.
U jednoj Evropi rastu profiti vojne industrije, investicioni fondovi i bezbednosni budžeti. U drugoj rastu dugovi, nesigurnost i osećaj da običan čovek više nema kontrolu nad sopstvenom budućnošću.
Povratak Donalda Trampa u Belu kuću otvorio je novu pukotinu između Vašingtona i Brisela. Dok Tramp poslednjih dana govori o „brzom kraju rata“ i pokušava da zatvori deo globalnih konflikata kroz novu mirovnu inicijativu, evropske institucije paralelno otvaraju nove višemilijardne pakete pomoći i investicija za Ukrajinu.
Evropska unija je prethodnih dana deblokirala novi paket od 90 milijardi evra za Kijev. U isto vreme, slovački premijer Robert Fico odbio je podršku novim kreditima za Ukrajinu, upozoravajući da račun rata na kraju plaćaju evropski poreski obveznici.
Rat u Ukrajini postao je idealan okvir za novu evropsku ekonomiju bezbednosti. Strah od Rusije otvorio je budžete koji su godinama bili zatvoreni. Vanredno stanje koje traje dovoljno dugo vremenom prestaje da izgleda vanredno.
Menja se i energetska mapa Evrope. Evropska unija smanjuje zavisnost od ruskog gasa, ali umesto jeftinijih cevovodnih energenata sve više kupuje skuplji LNG, pre svega iz Sjedinjenih Država. Evropske države danas za deo energije plaćaju višestruko više nego pre rata, dok američki LNG postaje jedna od ključnih zamena za ruske energente.
Za evropsku industriju to znači skuplju proizvodnju i slabiju konkurentnost. Za građane to znači poskupljenje i novi talas inflacije. Za energetske i finansijske centre moći to znači novo tržište vredno stotine milijardi evra.
Rast tenzija na Bliskom istoku poslednjih dana ponovo je podigao profite velikih energetskih kompanija. Dok evropska domaćinstva plaćaju skuplji gas i struju, energetski giganti beleže novi rast prihoda zahvaljujući nestabilnosti tržišta i rastu cena energenata.
Ratna ekonomija nema samo fazu razaranja. Ima i drugu fazu. Obnovu.
Mostovi koji se danas ruše sutra će postati višegodišnji infrastrukturni projekti. Gradovi pretvoreni u ruševine postaće nova tržišta za građevinske kompanije, banke i investicione fondove. Ukrajina će jednog dana morati da obnavlja puteve, elektrane, fabrike i stambene blokove uglavnom kroz kredite, međunarodne fondove i strane investicije.
Što duže traje rat u Ukrajini, veći je račun obnove. I prirodna blaga biće jeftinija. Mir se danas sve manje pojavljuje kao kraj ekonomskog ciklusa, a sve više kao rizik za tržišta koja su se navikla na permanentnu krizu.
Ogromne količine novca, oružja i resursa već godinama kruže Evropom. Mađarska je nedavno zaplenila transport velike količine gotovine i zlatnih poluga povezanih sa ratnom zonom, otvarajući dodatna pitanja o paralelnim finansijskim tokovima koji nastaju oko dugotrajnih konflikata.
Ratovi retko proizvode samo frontove. Oni proizvode i sekundarna tržišta, sive finansijske kanale i nove mreže profita.
Za većinu ljudi rat u Ukrajini znači skuplji život, dugove i dugoročnu nesigurnost. Za deo industrije i finansijskog sistema on znači rekordne ugovore i decenije budućih poslova.
Možda je upravo to najveća promena koju Evropa danas prolazi. Rat više ne izgleda kao privremena kriza. Sistem se polako prilagođava njemu.
Ova analiza nije poziv na kapitulaciju pred agresijom, već pokušaj da se hladno sagleda šta rat u Ukrajini menja unutar same Evrope.
Ako je cilj rata odbrana demokratije i evropskog načina života, ostaje nekoliko pitanja. Gde prestaje odbrana slobode, a počinje ekonomija straha u kojoj rat postaje najprofitabilniji sektor kontinenta? Može li se demokratija braniti spolja dok se njena suština iznutra sve više svodi na vanredno stanje, kontrolu narativa i odsustvo ozbiljnog političkog preispitivanja? Kome služi Evropa koja postaje konkurentna u proizvodnji oružja, dok deo njene civilne industrije nestaje pod pritiskom skupih energenata i rastućih troškova života?
Ako rat postane investicioni ciklus, a mir loš za ekonomiju sukoba, ko će imati interes da zaustavi mašineriju pre nego što cenu tog sistema do kraja plati evropski poreski obveznik?
Odgovor možda neće biti vidljiv na linijama fronta.
Aleksandar Čupić glavni i odgovorni urednik portala ePančevo
Pročitajte još:
Škola preživljavanja: Kada čovek iz Štutgarta počne da uči od Srbije
Evropski energetski suicid: Cenu sankcija Rusiji plaćaju građani













