U Srbiji se danas vodi politička borba između dve vrste stvarnosti. Jedna se gradi. Druga se lepi. Ova što se lepi veruje da će ova što se gradi – da odlepi. Većini se, ipak, čini da su oni koji lepe već odlepili.
Na banderama, znakovima, fasadama i kontejnerima stoji poruka “Studenti pobeđuju”. Kratko, glasno i potpuno prazno. Nema imena, nema programa, nema odgovornosti. Samo tvrdnja koja traži veru, bez ijednog razloga da bi joj se verovalo.
To nije politička platforma. To je grafit sa boljim marketingom. Nalepnice nisu nova politička forma. Viđene su već. I nisu pobeđivale, iako su pratile one koji su imali šta da kažu. Ovde zamenjuju ono što ne postoji.
Nasuprot tome stoji politika koja ima opipljiv oblik. Putevi koji se vide, fabrike koje rade, ugovori koji se potpisuju, EXPO koji u Srbiju dovodi ceo svet. Nije savršena, uvek može i bolje. Ali postoji u realnosti, ne u sloganu.
Aleksandar Vučić ne vodi kampanju nalepnicama. Vodi je konkretnim razvojnim projektima koji su predstavljeni čak do 2035. godine. I tu nastaje problem za njegove protivnike. Jer je mnogo lakše zalepiti poruku nego ponuditi alternativu koja može da preživi prvi ozbiljan upit.
Na primer:
– Šta bi uradili da narod ne oseti ogromne potrese na polju energetike?
– Šta misle o Kosovu i Metohiji?
– Šta misle o Republici Srpskoj?
– Šta misle o pristupanju EU?
– Šta misle o odnosima Srbije sa Rusijom, Kinom ili SAD?
– Kako bi podigli životni standard građana?
– Ako dođu na vlast, šta tačno rade u ponedeljak?
Nalepnica ne odgovara na pitanja. Ne objašnjava odakle novac, ko odlučuje, šta se radi kada stvari krenu loše. Ne mora čak ni da postoji sutra. Zato je i privlačna. Oslobađa od odgovornosti.
Ali politika bez odgovornosti nije alternativa. To je bekstvo.
Ako “Studenti pobeđuju” zaista žele bar da pokušaju pobede, moraće da izađu iz zone u kojoj je dovoljno biti protiv. Moraće da kažu šta rade dan posle pobede. Ko upravlja, po kojim pravilima, sa kojim ciljem.
Do tada, to nije pokret. To je nalepnica koja pokušava da glumi budućnost. Budućnost kojoj su lice već dali lideri stranaka ispod cenzusa. Studenata u toj slici nema nigde. Ima samo poznatih političkih ambicija sa novim vizuelnim identitetom.
Zato ovaj sukob nije ni generacijski ni ideološki. Ovo je sukob između politike koja mora da isporuči i politike koja računa da je dovoljno da napiše.
I da, po mogućstvu, opet izgubi izbore – ali dobije mandate i poslaničke plate.
Država se ne vodi lepkom. A još veći problem je što oni koji to ne razumeju misle da su već pobedili — u trenutku kada nalepnicu zalepe na kontejner. Porazno.
Aleksandar Čupić glavni i odgovorni urednik portala ePančevo
Pročitajte još:
Paradoks moderne tolerancije: Čuvari moralne čistote zadojeni mržnjom
Opozicija u nestajanju: Njen glas preuzimaju krugovi oko Gruhonjića













