Ako želite da razumete zašto je Evropska unija u trajnom zastoju na Balkanu, zaboravite na trenutak briselske hodnike i uđite u univerzitetske amfiteatre. Tamo gde bi trebalo da se formira buduća elita regiona, danas se odvija tiha sahrana studentskog idealizma i poslednjih ostataka vere u kolektivnu društvenu promenu.
Romantični talas „direktne demokratije“ i plenumskih modela, koji je pre bezmalo dve decenije predstavljen kao novi demokratski impuls Balkana, pokazao je ozbiljna ograničenja. Na terenu su se iskristalisala dva podjednako problematična modela: anarhistička tiranija bez strukture i hladni korporativni pragmatizam studentskih sindikata.
Krah plenumskog eksperimenta
Zagreb je bio kolevka tog pokreta 2009. godine. Tadašnja blokada Filozofskog fakulteta izgledala je kao nagoveštaj nove levice na Balkanu. Horizontalno odlučivanje, otvorene skupštine i odbacivanje hijerarhije delovali su kao alternativa partijskim strukturama i komercijalizaciji obrazovanja.
Ali sedamnaest godina kasnije, taj model je izgubio sposobnost da mobiliše širu studentsku bazu. Zagrebački amfiteatri danas su tihi, dok su nekadašnji plenumi ostali zarobljeni između akademske birokratije, aktivističkog zamora i menadžerskog modela upravljanja univerzitetima.
Beograd i Novi Sad su prošle godine pokušali da reprodukuju taj scenario, ali sa još vidljivijim problemima. Plenumski model brzo je upao u klasičnu zamku bezstrukturnosti: beskrajne rasprave, proceduralne blokade, ideološko nadmudrivanje i odsustvo jasne odgovornosti. Ono što je počelo kao autentični bunt završilo se apatijom i povlačenjem velikog broja običnih studenata iz političkog života fakulteta.
Bez jasne hijerarhije i političke odgovornosti, plenum se pretvorio u sistem u kojem glasnija i organizovanija manjina često govori u ime pasivne većine.
Nigde taj raspad nije vidljiviji nego u Skoplju. Ono što je nekada izgledalo kao zajednički socijalni bunt makedonskih i albanskih studenata, danas se sve češće pretvara u identitetski i etnički front. Akademski zahtevi zamenjeni su nacionalnim simbolima, etničkim tenzijama i političkom instrumentalizacijom.
Plenum bez strukture pokazao se kao idealan prostor za političku otmicu. Zato u ime plenuma danas govore politički aktivisti, a ne studenti.
Rumunski model – ucena kao politika
Sa druge strane, rumunski studenti razvili su potpuno drugačiji, ali jednako problematičan model. Njihov sindikat ANOSR ne funkcioniše kao revolucionarni pokret niti kao prostor šire društvene solidarnosti. On funkcioniše kao precizno organizovana interesna mašinerija.
Kada studenti izlaze na ulice Bukurešta i drugih velikih gradova, oni ne traže promenu sistema niti otvaraju pitanje korupcije ili društvene nejednakosti. Fokus je gotovo isključivo na većim stipendijama, subvencijama, besplatnom prevozu i budžetskim izdvajanjima za obrazovanje.
To nije klasični studentski bunt, već model institucionalnog pritiska koji funkcioniše po logici korporativnog lobiranja. Država ispunjava deo zahteva, protesti se gase.
Gde idu srpski plenumi?
U Srbiji se danas možda vidi i najproblematičnija kombinacija oba modela. Sa jedne strane ostala je iscrpljenost i proceduralni haos plenumskog aktivizma. Sa druge, dok se mali broj ideoloških aktivista iscrpljuje u beskrajnim raspravama i internim sukobima, formalne studentske parlamente bez ozbiljnog otpora preuzimaju partijski poslušnici i interesne mreže. Ogromna većina studenata u tom procesu ostaje potpuno nema, povlačeći se iz bilo kakvog oblika kolektivnog političkog života.
Za Brisel i regionalne političke elite ovo nosi ozbiljnu poruku. Pokušaj da se kroz neformalne mreže i modele „civilnog društva“ proizvede nova demokratska kultura na Balkanu nije dao rezultate koje su oni očekivali.
Balkanski univerziteti danas više ne proizvode velike društvene vizije. Između haosa bez odgovornosti i pragmatizma bez ideala, amfiteatri regiona ostali su bez zdrave političke i društvene misije.
U Srbiji, studenti su se povukli, ostali su samo „blokaderi“.
Aleksandar Čupić
Pročitajte još:
Studentska lista bez studenata: Dokaz da je „pobuna” ipak politička franšiza
Levičarski fašizam preti Srbiji: Plenumi su bliži NDH nego Ljotiću
Patriotizam u Srbiji postaje moderna i ofanzivna snaga mladih













