U delu medijskog prostora Srbije sve je teže razlikovati kritiku od unapred zadatog zaključka. Kritika polazi od činjenica i proverava ih, dok se u drugom slučaju zaključak postavlja unapred, a činjenice mu se naknadno prilagođavaju. Kada se ta razlika izbriše, javni prostor prestaje da objašnjava i počinje da usmerava.
Problem nije u oštrini, već u automatizmu. Kada se značajan broj projekata unapred tumači kao promašaj, institucionalni potezi kao skrivena agenda, a rezultati kao privid, onda više ne govorimo o analizi već o obrascu. To se vidi u načinu na koji se pojedine teme otvaraju. Naslov već donosi presudu, a tekst je samo razrađuje. Umesto pitanja dobija se zaključak. Projekat se svodi na jednu etiketu bez poređenja troškova i koristi i bez šireg konteksta. Tako se čitaocu ne nudi informacija već gotov stav.
Takav model počiva na jednostavnom mehanizmu koji je dobro poznat u teoriji medija. Način na koji je vest uokvirena često ima veći uticaj od same činjenice. Naslov zada ton, tekst ga potvrđuje, a ponavljanje ga pretvara u naviku. Kada se različiti događaji uporno opisuju istim rečima i istim tonom, čitalac vremenom prestaje da procenjuje sadržaj i počinje da reaguje na obrazac. U tom trenutku razlika između različitih ishoda postaje sporedna, a reakcija predvidiva.
U praksi, obrazac se jasno vidi na primeru izgradnje mreže autoputeva kroz Srbiju. Dok jedni naslovi isti projekat predstavljaju kao razvojni iskorak i povezivanje zemlje, drugi ga unapred svode na „bacanje novca“ ili „projekat bez smisla“. Čitalac ne dobija prostor da sam proceni, već okvir kroz koji treba da razume temu. Tako ista činjenica ne proizvodi različita mišljenja, već paralelne narative između kojih gotovo da nema dodira.
Granica između legitimne kritike i unapred zadatog narativa tu postaje jasna. Kritika ostavlja prostor za više ishoda i zasniva se na proverljivim činjenicama. Narativ bez alternative unapred zaključuje i selektivno bira ono što taj zaključak potvrđuje. Ako tekst ne razmatra druga objašnjenja i koristi etikete umesto argumenata, tada više ne informiše nego usmerava.
Posledice su vidljive i merljive. Prema istraživanjima Rojtersovog instituta za studije novinarstva pri Univerzitetu u Oksfordu poverenje u medije globalno opada, a publika sve češće informacije doživljava kao izraz stava, a ne kao prikaz činjenica. U takvom ambijentu ni domaći medijski prostor nije izuzetak. Kada se informacije dugoročno predstavljaju kroz unapred zadate okvire, pad poverenja postaje očekivan ishod.
Ozbiljno novinarstvo postoji upravo tamo gde se ta granica poštuje. Tamo gde se činjenice proveravaju, gde se ostavlja prostor za različite ishode i gde zaključak nije unapred odlučen. Bez tog standarda svaka analiza gubi vrednost, a svaka sumnja postaje unapred obesmišljena.
Izlaz nije u utišavanju kritike već u njenoj preciznosti. Mediji moraju jasnije razdvajati činjenicu od tumačenja, a publika razviti osnovnu medijsku pismenost. Kada se ta linija izgubi, ne menja se samo način izveštavanja već i način razumevanja stvarnosti.
Kada sukob postane obrazac, on više ne opisuje stvarnost on je proizvodi.
Aleksandar Čupić glavni i odgovorni urednik portale ePančevo
Pročitajte još:
Paradoks moderne tolerancije: Čuvari moralne čistote zadojeni mržnjom













