U hodnicima Brisela, gde se decenijama kovala vera u „sve tešnju nadnacionalnu uniju“, ime Viktora Orbána dugo je bilo sinonim za otpor. Dok on predaje vlast u Budimpešti, otvara se paradoks: Način na koji odlazi sve više liči na početak šireg konsenzusa oko vizije Evrope kao saveza nacionalnih država.
Ključna dilema 2029. godine nije ko će sedeti u Briselu, već da li sistem nadnacionalne Evropske unije ulazi u fazu u kojoj prvi put ozbiljno gubi monopol nad političkom inicijativom. Lako je verovati u jednostavne slike o osovinama Pariz – Rim – Budimpešta.
Evropa danas više ne liči na liniju. Ona je prenapeta, neujednačena mreža, u kojoj se težište moći trajno pomera sa centra na ivice. U tom kontekstu, dodatni pritisak dolazi spolja, od povratka protekcionizma u Sjedinjenim Državama i sve jačeg ekonomskog uticaja Kine na evropsko tržište. I jedni i drugi sve manje žele da pregovaraju sa apstraktnim blokom, a sve više sa državama koje direktno kontrolišu resurse i odluke.
Decenijama je Brisel funkcionisao po modelu piramide. Danas, taj model zamenjuje gravitacija interesa. Države članice više ne vide nadnacionalne institucije kao arbitra, već kao servis ili prepreku. Taj proces nije nužno formalni izlazak (poput Brexita), već tiha unutrašnja erozija.
Iz tog ugla vredi sagledati i potez Emanuela Makrona. Sa ključnog sastanka o bezbednosti u Ormuskom moreuzu isključio je vrh evropskih i NATO struktura, Ursulu fon der Lajen i Marka Rutea, što su mnogi protumačili kao signal promene hijerarhije unutar Evrope. To nije delovalo kao protokolarni gaf, već kao politička objava da briselska administracija gubi kormilo evropske sudbine. Francuska nije više samo jedan od centara moći. Iz Pariza se pravila igre redefinišu.
Paralelno sa tim, sve je vidljivije razdvajanje između političkog projekta Evropske unije i bezbednosne arhitekture NATO, što dodatno slabi ideju jedinstvenog evropskog centra odlučivanja.
Varšava i Prag poštuju logiku umesto lojalnosti. Poljska i Češka više ne čekaju briselske direktive da bi definisale svoju bezbednost ili energetiku. One igraju sopstvenu igru, koristeći nadnacionalni okvir samo tamo gde im donosi direktnu korist. To je kraj ideološke vernosti Briselu.
Bratislava i Budimpešta, koje su veto već koristile kao oružje za nacionalnu trgovinu, raskrčile su put tom sistemu i standardu. Slovačka pod Robertom Ficom dokazuje da mala država može paralisati nadnacionalni centar ako on ugrozi njenu suverenost.
Italija je novi gravitacioni centar. Đorđa Meloni, kroz političku kooptaciju, dobila je široku podršku čak i opozicije. U trenutku kada je država bila u pitanju, pokazalo se da je moguće biti „unutar sistema“ dok se sistem menja iz korena. Italija dokazuje da suverenizam više ne viče sa ulice. On sada sedi u predsedništvu. Njena saradnja sa novim transatlantskim strukturama u SAD stvara alternativni centar moći koji Brisel ne može da kontroliše.
A gde je Nemačka, država koja je decenijama bila stub briselskog poretka? Da li je samo tiša, ili ulazi u dublju strukturnu krizu? Da li problemi u energetici i autoindustriji usporavaju njen odgovor, dok drugi već menjaju pravila igre?
Ključno pitanje više nije samo politika, već novac. Ako mehanizmi uslovljavanja fondova izgube snagu, Brisel gubi i poslednji efikasan instrument uticaja. Brisel je jak onoliko koliko je nemačka kasa puna. Bez nemačkog novca koji „podmazuje“ integracije, suverenizam ne raste – on se podrazumeva.
Istorija evropskih integracija pokazuje da su krize često jačale, a ne slabile nadnacionalne institucije. Ipak, uz podršku globalnih igrača koji preferiraju bilateralne odnose umesto pregovora sa blokom, postavlja se pitanje da li se nadnacionalna struktura EU danas suočava sa jednim od tri scenarija:
1. Paraliza: Evropa koja odlučuje sporo ili uopšte ne odlučuje
2. Regionalizacija: Evropa više brzina koja prestaje da bude jedna politika
3. Povratak korenima: Evropa kao tržište, bez ambicije da bude sila
Da li je moguće da, do 2029. godine, ovaj proces dostigne kritičnu tačku? Ako se nastavi trend jačanja suverenističkih lista, Evropska komisija bi mogla da prestane da funkcioniše kao „evropska vlada“ i da postane puki sekretarijat moćnih nacionalnih prestonica.
Možda je najvažnije pitanje ono koje se retko postavlja naglas: neće Viktor Orbán uzeti Evropu, ali da li će Evropa, kroz sopstvene kontradikcije, postati ono što je godinama tvrdio da treba da bude, skup suverenih država bez zajedničkog gospodara?
U Evropi bez centra, najviše dobija onaj ko je prvi naučio da igra na ivici. Viktor Orbán možda silazi sa mađarske političke scene, ali njegova ideja ostaje u opticaju i sve manje deluje kao izuzetak.
Pitanje za 2029. nije da li će Evropa pasti pod suverene.
Već da li će, korak po korak, početi da liči na njih.
Aleksandar Čupić glavni i odgovorni urednik portala ePančevo













